Planine su neiscrpan izvor inspiracije

Ako za nekog vrijedi fraza „čovjek kojeg nije potrebno posebno predstavljati“, to je upravo Stipe Božić. Alpinist koji je već za života ušao u legendu, koji je osvojio najviše svjetske vrhove, koji je o svojim ekspedicijama i pothvatima snimio veliki broj filmova i TV-serija, koji ima izuzetno bogato životno i profesionalno iskustvo te koji ne miruje ni u osmom desetljeću života. Božić je očekivano itekako zanimljiv, elokventan i duhovit sugovornik, o čemu svjedoči razgovor koji smo s njim vodili jednog kišnog dana na splitskoj rivi.

Snimio Milan Šabić / PIXSELL

Niste samo najpoznatiji i najuspješniji hrvatski alpinist, vi ste i jedan od najboljih svjetskih alpinista. Osvojili ste najviše vrhove na svim kontinentima, a na Mount Everest popeli ste se čak dva puta. Za početak vjerujem klasično pitanje: kad ste u sebi otkrili strast prema alpinizmu i što vas je u njemu najviše privlačilo?

Odrastao sam na selu, u klasičnom seoskom ambijentu. Svega smo imali dovoljno, danas bi se reklo da smo bili samodostatni. Kad sam došao na školovanje u Split, osjetio sam da mi nedostaje prirode, pa sam se upisao u izviđače. Tu sam upoznao prijatelje koji su se počeli baviti alpinizmom, i oni su me nagovorili da se uključim u alpinističku školu. Jedan od njih bio je Vinko Maroević, brat pokojnog akademika Tonka Maroevića. I Tonko se bavio alpinizmom. Kasnije mi je na određeni način bio mentor, ne samo u pisanju, nego i u alpinizmu. Oni su mi pokazivali slajdove sa svojih ekspedicija na ledenjake u Alpama, na Grossglockner, Mont Blanc itd., a maštali su i o odlascima na druge udaljenije planine. Sve to me izuzetno zainteresiralo, i na krilima tih priča i ja sam počeo otkrivati alpinizam.

Zbog čega ljudi žele osvajati najviše vrhove svijeta? Što je ono što ih stalno vuče gore, iznad oblaka, i to unatoč svim opasnostima?

To je ono veliko pitanje – zašto? To je i naslov mog prvog filma Zašto? (Why – Everest 1979.). Postoji stotinu odgovora na to pitanje. Zato što se hoćemo dokazati samima sebi. Jer smo radoznali, želimo vidjeti što je to gore, više, dalje. U svemu ima i nekakvog misticizma, koji je povezan s religijom. Ako malo pogledamo, u svim religijama svijeta vrhovi planina smatraju se staništima bogova. Pa i nama običnim ljudima planina imponira jer je tako visoka i velika, a mi smo tako mali, iako stalno stremimo većim visinama, stremimo što više u nebo. Jedan od razloga je i to što je alpinizam uistinu poseban sport. U njemu čovjek ne odmjerava snage s drugim čovjekom, nego s prirodom. Ne borimo se protiv prirode, nego se nadmećemo s prirodom. Tako se dokazujemo i pomičemo granice ljudskih mogućnosti.

Svojedobno ste izjavili da planinu volite kao ljudsko biće, kao živog čovjeka. Zbog čega?

S planinom se moraš upoznati. Kad je gledaš izdaleka, izgleda vrlo atraktivno. Da se slikovito izrazim, kao privlačna mlada djevojka. Međutim, što joj se više približavaš, vidiš da ima neke posebne morfološke oblike. Da je lice one djevojke lagano naborano, da je pomalo i ćudljiva. Kako se vrijeme dinamično mijenja, i vi se mijenjate dok prelazite planinu, mijenja se vaš odnos prema njoj. Treba vam vremena da se sprijateljite s planinom, da je sagledate i procijenite. Na koncu da odvagnete svoje mogućnosti naspram planine. Oni koji bez priprema krenu u pohod, misle da će se jednostavno popeti na vrh. Ako se nisu dobro upoznali s planinom, naravno da neće.

Osvojili ste gotovo sve najviše vrhove svijeta, od Himalaje preko vrhova u Africi, Australiji i Europi do onih u Južnoj Americi, na Aljasci i Antarktici. Osvajanje kojeg vrha vam je predstavljalo najveći izazov, koje je bilo najzahtjevnije?

Sasvim sigurno prvi uspon na Mount Everest, na najvišu planinu svijeta. Taj je uspon bio i tehnički najzahtjevniji, pogotovo jer smo se u to vrijeme, 1979. godine, penjali smjerom kojim se ostali nisu mogli popeti. Bio je to Zapadni greben, kojim se pokušalo popeti nekoliko ekspedicija, ali je bilo žrtava. Pothvat je bio zahtjevan, pogotovo jer smo sve i snimali. To je u ono vrijeme za mene predstavljalo ogroman uspjeh koji nitko nije očekivao. Jer, kako bih ja iz Splita, s mora, mogao doći do vrha svijeta? Ali moram reći da mi je jednako važno bilo i sve to snimiti. Već ranije počeo sam se baviti fotografijom i snimati filmskom kamerom, na početku je to bila Yashicina „dupla osmica“. Uspon na Mount Everest pružio mi je priliku da sve to efektno prikažem, jer do tada nije bilo filmskih izvješća s ekspedicija. Želio sam pokretnim slikama, odnosno filmom, predočiti kako je ljudima tijekom uspona i kad stignu gore. U tome sam uspio, i to mi je promijenilo život.

Koje osobine mora posjedovati kvalitetan, odnosno vrhunski alpinist? Tjelesne svakako, ali i karakterne, mentalne?

Ponajprije mora voljeti to čime se bavi, i vjerovati u to. Nitko ga ne smije prisiliti da se pentra na neku stijenu. Njemu to mora predstavljati izazov, i s tim izazovom se mora nekako suočiti. Je li sposoban za takav pothvat? S obzirom na vlastite predispozicije, i unatoč njima, jer neki ljudi su visoki, a neki drugi snažni. Važan je sam vaš pristup, da odvagnete kakvi ste i da u tom smjeru trenirate. Morate razvijati sve svoje sposobnosti, jer jedno ide s drugim. Ne možete se samo psihički pripremiti, razvijanjem svojih penjačkih sposobnosti razvijate i mentalne sposobnosti da biste osvojili neki vrh. Morate dobro poznavati svoje mogućnosti, odnosno svoja ograničenja, da tako kažem. Čovjek je možda jedino biće koje može ići do krajnjih granica, do smrti, ali baš zbog toga svaki alpinist mora uvijek paziti koliko ima energije. Za alpiniste je izuzetno značajno i to da najprije počnu razmišljati kako će sići s vrha. Pri usponu ne smiju potrošiti svu energiju, treba je ostati dovoljno i za povratak. Moraju proučiti i kuda se treba vratiti. Povratak obično bude u kasnim popodnevnim satima, kad smo umorni, a često i anatomski nismo dovoljno dobro građeni za silazak. Nesreće se najčešće događaju pri povratku.

Niste samo alpinist, u životu ste se bavili, i još uvijek se bavite čitavim nizom zanimanja. Fotograf ste, snimatelj, pisac i televizijski redatelj. Djelujete i kao motivacijski govornik. Pronašao sam podatak da ste bili i električar, na talijanskom brodu i u jednoj domaćoj građevinskoj tvrtki. Jesam li nešto izostavio?

Kad sam završio srednju školu, znao sam da se želim baviti alpinizmom. Ali morao sam zaraditi dovoljno novca za kupnju opreme, pa sam se zaposlio kao električar na jednom talijanskom brodu. To sam radio oko pola godine, dok nisam zaradio potreban novac, te sam u Genovi kupio kompletnu opremu. Kad sam se s njom vratio u Split, roditelji su mi bili razočarani, otac je čak i vikao na mene. No meni je to na neki način bio dodatni motiv. Nakon toga sam otišao u vojsku i za vrijeme odsluženja vojnog roka kupio prvu kameru. Alpinizam me stalno privlačio, unatoč tome što sam se rano oženio, u 24. godini dobio sina i što sam morao zarađivati za obitelj. Deset godina bio sam električar u jednoj građevinskoj tvrtki, ali stalno sam sanjao o planinarstvu. Istovremeno sam se bavio i fotografijom, pisao sam tekstove i pripremao priloge za dnevne novine, da bih nakon osvajanja Mount Everesta ozbiljnije uplovio u novinarske vode, postao sam snimatelj i stalni suradnik Slobodne Dalmacije. Prije izbijanja Domovinskog rata zaposlio sam se na tadašnjoj Televiziji Zagreb, a kad je rat počeo radio sam kao montažer i režiser. Onda sam kao svoj prvi projekt dobio seriju Sedam vrhova, i tako je sve počelo. Sveukupno sam napravio više od 120 filmova, stotinu za HTV i 20-ak za druge producentske kuće.

Stipe Božić tijekom osvajanja najvišeg vrha svijeta Mount Everesta 1979.

U novoj godini navršit će se pola stoljeća otkako djelujete kao snimatelj. Godine 1975. snimili ste televizijski dokumentarac Hindukush ‘75, o usponu na Nashaq, drugu najvišu planinu u lancu Hindukush na granici Pakistana i Afganistana. Kakvim pamtite taj uspon?

Bio je značajan, svakako. Tada sam prvi put sa sobom ponio profesionalnu filmsku kameru. Bila je to 16-milimetarska Bolex kamera, posudili su mi je s tadašnje Televizije Sarajevo. Tijekom tog uspona od prijatelja ondje, kao i od ovdašnjih prijatelja u Kino klubu Split, recimo Andrije Pivčevića i Ante Verzottija, naučio sam na što sve trebam paziti i o čemu sve moram voditi računa. I snimio sam taj film, koji je bio službeno prikazan, te je postao svojevrsna ulaznica u moje kasnije bavljenje filmom. Ali da se tada s prijateljem Siriščevićem nisam popeo na Nashaq, na gotovo sedam i pol tisuća metara, mnogo toga u mome životu otišlo bi u drugom smjeru. Neke stvari možda nikad ne bih realizirao. Dakle, u ovom našem sportu moraš stići na vrh. Dobro, moraš je možda prejaka riječ, ali bilo bi poželjno.

Do početka 1980-ih djelovali ste samo kao snimatelj, snimili ste i dokumentarac Lhotse South Face. Onda ste 1982. i kao redatelj potpisali kratki dokumentarni film Kang Guru, o usponu na istoimenu planinu u Nepalu. Što vas je nagnalo da se okušate i u poslu redatelja?

To što nisam mogao pronaći nekoga tko bi iz prve ruke mogao u film unijeti određeni duh i ono što mislim da u priči treba prikazati. Snimljeni materijal sam imao, zanat sam pomalo brusio na svim montažama, i u splitskom Marjan filmu imali smo filmsku montažu. Tako da sam zaključio kako je bolje da se sam okušam i u režiji, pa da priča bude ispripovijedana iz prve ruke. Mislim da je riječ o uspjelom filmu. U režiji sam se uvijek trudio ne pretjerivati. Postoje neki koji znaju pretjerati u režiji, svoje uspone koji su velika stvar pokušaju napraviti još većima, pa se sve pretvori u dezavuiranje i parodiju. Ja se nikad nisam nešto posebno hvalio ili isticao, da sam postigao nešto naj naj, nego sam samo želio gledateljima predočiti način na koji ja to doživljavam i osjećam.

Godine 1984. kao snimatelj i redatelj zabilježili ste uspon na planinu Manaslu također u Nepalu. Taj je uspon obilježila tragedija. Tu i još nekoliko nesreća opisali ste i u autobiografskoj knjizi Sedam vrhova. Koliko su vas te nesreće obilježile kao alpinista?

Svaka nesreća čovjeka obilježi. Prva se dogodila već tijekom mog prvog uspona na Everest 1979. godine. Kad smo se spuštali, poskliznuo se naš prijatelj Ang Phu, Šerpa, i to je bio ogroman šok. Mislio sam da se nikad neću oporaviti i da više neću ni dolaziti na Himalaju. Međutim, čovjek se nekako ipak oporavi i uspije potisnuti ono loše što je bilo. Tako je bilo i s usponom na Manaslu, po visini osmu planinu na svijetu. Ekspediciju smo 1983. organizirali iz Splita, sa splitskom ekipom i pozvali smo dvojicu alpinista iz Slovenije. Nejc Zaplotnik je tada bio jedan od vrhunskih penjača, među tri najbolja na svijetu, a Viki Grošelj bio je moj stalni partner. Dogodila se tragedija, i opet smo svi bili na dnu. Novi strašan šok, i još jednom sam mislio da više nikad neću moći na planinu. No onda smo Grošelj i ja počeli razmišljati da bi odustajanje značilo iznevjeravanje našeg sna, pa smo sljedeće godine opet krenuli, i to u alpskom stilu. Dakle, bez logistike, bez kisika i bez Šerpa, samo s onime što smo imali na leđima. Uspeli smo se na taj vrh, sve sam snimio filmskom kamerom, i tako odali počast našim poginulim prijateljima te zaokružili tu priču. Recimo da smo izabrali ne odustati.

Spomenuli ste svoj prvi dokumentarni film Zašto, odnosno Why – Everest 1979. koji je producirao HTV. Kakve vas uspomene vežu za taj uspon i za nastanak samog filma?

To je bio prvi dokumentarni film koji sam snimio u profesionalnom formatu. Znate kako se radilo u klasičnom sustavu, morao si poznavati inženjere u laboratoriju koji su znali svoj posao. Bilo je vrlo zahtjevno od negativa najprije napraviti radnu kopiju, pa potom sve ostalo. Sam posao ovisio je o mnogo stručnih osoba s televizije. To mi je kasnije itekako koristilo u poslu, razumijevanje kako sve funkcionira, naročito u eri digitalizacije. Scenarij je na temelju moje knjige napisao Jasen Boko, dramaturg i putopisac koji je također penjač i s kojim sam prijatelj. Mislim da je film uspio, s obzirom na vrijeme u kojem je nastao. Tada naravno nismo imali kamere kakve imamo danas, ali je svejedno sve skupa imalo posebnu draž. Iz današnje perspektive film ima određenu povijesnu patinu, i drago mi je da smo ga napravili.

Nova knjiga Stipe Božića

Tijekom proteklih 30-ak godina realizirali ste veliki broj dokumentarnih TV-serija. Sve su one bile vrlo gledane i popularne: Svete planine svijeta, Sedam vrhova, Hrvatske planine, Faros Paros, Rijeke Hrvatske... mogli bismo dugo nabrajati. Koja je serija bila najizazovnija i najzahtjevnija za realizaciju?

Najzahtjevnija je bila Svete planine svijeta, a najkompliciranija Sedam vrhova. Ona se sastoji od 18 dokumentarnih filmova, i do projekta je bilo teško doći jer su na HTV-u smatrali da je preskup. Međutim, uspio sam kao pokrovitelja dobiti nizozemskog zračnog prijevoznika KLM, koji nam je pokrio troškove letova, a kasnije smo i na ostalim ekspedicijama dijelili troškove. Uz to sam imao i materijal snimljen na Everestu, pa je i to bilo riješeno. Serija Sedam vrhova postigla je veliki uspjeh, u koji je malo tko na početku vjerovao, a postala je i najprodavaniji proizvod HRT-a do tada.

Svete planine svijeta bile su mi najzahtjevnije jer sam se osobno morao nositi s mnogo toga. Morao sam upoznati različite kulture u raznim dijelovima svijeta, pa i u ovom našem. Recimo o Sinajskoj gori, na kojoj je Mojsije primio deset Božjih zapovijedi, ili o nečemu drugom, ne možete govoriti ako sve niste temeljito proučili. Svaka bi greška bila vrlo neugodna, s obzirom na to da je paralelno sa serijom išla i knjiga. Svi bi rekli da nemam formalno obrazovanje za to, da nisam dovoljno stručan. Ponosan sam što je serija itekako uspjela. Ne samo što su u njoj efektno prikazane planine, što one jesu, nego i ono što su značile u razvoju naše civilizacije od postanka svijeta. Sve religije svijeta postanak opisuju na sličan način, kako su iz ništavila izronile planine i kako su ljudi na njih stavljali svoja božanstva. Bile su izuzetno važne i u velikom potopu, priče o tome mogu se pronaći svuda po svijetu. Prikupio sam više od petsto priča o velikom potopu, i fabule odnosno kosturi svih tih priča su gotovo identični. No trebalo je opet sve to nekako izvagati i sintetizirati, jer u filmu morate sažeti veliki broj informacija, a da nijedna od njih ne bude pogrešna.

Snimili ste i veliki broj dokumentarnih filmova i reportaža, među ostalim i Reticent Wall, Dhaulagiri Express i Tragom pradjedova, da spomenemo samo neke. Koji od filmova, ili koju od reportaža, najviše pamtite i zbog čega?

Pamtim baš Reticent Wall. To je priča o mom prijatelju Tomažu Humaru, kojeg nažalost više nema. Poginuo je prije deset godina, kad se penjao preko zaleđene himalajske stijene Langtang Lirung u Nepalu. Stijena o kojoj film Reticent Wall govori visoka je 1100 metara, zove se El Capitan. I ja sam se prethodno penjao na tu stijenu, ali on se penjao jednim od najtežih smjerova. Izvodio je to sâm, a ja sam ga snimao. Morao sam se penjati paralelno drugim smjerovima, s raznih strana, spuštati se s vrha, tako da mi je trebalo dosta tehničkog alpinističkog umijeća. U to vrijeme nisu postojali dronovi, pa je pripovijedanje priče bilo još složenije. A ta priča je fantastična, i zbog toga što je on bio takav čovjek, temperamentan i eksplozivan, od krvi i mesa. Za taj smo film osvojili nagrade na više festivala, u Trentu, u Katmanduu gdje se dodjeljuje jedino nagrada publike, i mi smo je osvojili.

Rekao bih da ste neumorni. Nedavno je predstavljen vaš novi film Himalajski ratnici, o prijateljstvu s Viktorom Grošeljom. Prije nešto više od godinu dana predstavili ste novu, šestu knjigu Penjačevi zapisi. Put do najviših vrhova svijeta. Može li se reći da vas upravo planine nadahnjuju za tako plodan rad?

Sigurno da, jer da sam kao mlad krenuo na jedrenje ili nešto drugo, onda bih o tome pisao knjige i snimao filmove. Planine su neiscrpan izvor inspiracije. Na njima se može dogoditi mnogo toga, na svakoj razini, pa i na duhovnoj. Imate dramu čovjeka s prirodom, ali i dramu čovjeka sa samim sobom. Kada je riječ o mojoj posljednjoj knjizi, u njoj sve opisujem najviše kroz anegdote. Što smo mi, kakvi smo bili i kako smo dolazili do toga da se možemo popeti negdje. Što smo sve morali uraditi, kakve su bile prilike u našim obiteljima i kako nas je društvo prihvaćalo.

Sjećam se da me majka preklinjala da ne budem planinar. Govorila je „nemoj sinko, što će drugi misliti“, a otac mi je skrivao gojzerice. Ali na kraju, kad smo postigli uspjeh, ali i zahvaljujući filmovima, televizijskim prilozima i novinskim tekstovima, postali smo al pari, ravnopravni ostalim sportašima.

Sjećam se povratka u Split, Hajduk i Rijeka igrali su jednu od posljednjih utakmica na starom stadionu. Priđu mi Ivica Šurjak i kapetan Rijeke, dadu mi cvijeće, a sudac kaže kako je predviđeno da s centra igrališta izvedem početni udarac. Krenem to izvesti, ali pomalo sramežljivo jer mi je bilo neugodno, nisam znao kako će publika reagirati. Kad ono, plješće mi 35 tisuća gledatelja. To mi je predstavljalo nevjerojatno emocionalno iskustvo i svojevrsni preokret. Shvatio sam da se sve ipak isplatilo, ako ni zbog čega drugog, onda zbog te publike koja mi je pljeskala.